KAKO JE ZAVRŠIO RAT NA MOM OTOKU

Povodom obilježavanja 25. godišnjice odlaska Jugovojske s Lošinja u noći 14. na 15. prosinca 1991. godine objavljujemo isječak iz memoara (u nastajanju) Dubravka Balenovića, tada Zapovjednika kriznog štaba Cresa i Lošinja.

...Maria S je bio lijepi veliki Ro-Ro brod. Posadu je činilo petnaestak desperadosa svih rasa (Filipinaca, Afrikanaca, Njemaca itd.) i životnih dobi. Kapetan je izgledao najgore. Niskog rasta mršav, sivožutog lica obrastao u neurednu, barem nekoliko mjeseci nenjegovanu bradu. Nosio je nekakve zamazane vojničke hlače i sivomaslinastu dolamicu s našivenom njemačkom zastavom na lijevom ramenu, onakvu kakvu se često vidjelo na našim dragovoljcima, a koje su očito došle s nekakvih istočnonjemačkih vojnih otpada. Na glavi je imao prljavu kapetansku kapu s izvezenim zlatnim sidrom na čelu, onakvu kavu se može kupiti na štandovima s jeftinim ljetnim suvenirima. Na krmi broda nije bilo nikakve zastave, ali luka pripadnosti je bila Pirej, Grčka. Zarađujući svoju nadnicu za strah, odvezli su opremu i ljude jugovojske iz Šibenika, Rijeke i Pule i sada smo, posljednji, osim Visa, došli konačno na red i mi.

Maria S je uplovila u lošinjsku luku u jutarnjim satima 14. prosinca. Trebala se vezati na malom molu ispod Tovara, ali tamo zbog svoje veličine i gaza nije mogla pristati. Dva vojna transportna broda su pred par dana ukrcala svih onih tristotinjak morskih mina koje je ludi Gerbin pripremio za detoniranje na Velopinu. U prethodnim pregovorima, ne znajući kakva će grdosija doći po njihove ljude i opremu, otklonili smo svaku mogućnost da se evakuacija vrši kroz lošinjsku civilnu luku. No ispalo je da drugog načina, osim da Maria S pristane na našu novu rivu, nije bilo. Ustvari, mogli smo zahtijevati da umjesto ogromne Marie S dođe neki manji brod, koji će moći stati na Tovar, ili pustiti vojsku neka sami riješavaju ukrcaj kako znaju i umiju. Ipak, najvažnije nam je bilo da čim prije i konačno odu, pa smo pristali da se ukrcaj izvrši u našoj civilnoj luci.

Dogovorili smo da na rivu dođu kad se smrači da ne uznemirujemo ljude, ali i da izbjegnemo nekakve osvetničke ekscese prilikom ukrcavanja njihove opreme i odlaska. Njihovu logistiku je vodio neki Pervarski, mornarički oficir, mislim da je imao čin kapetana fregate, isti kao i Pavlović. Po govoru se moglo razabrati da je Vojvođanin. Pavlović je cijelo vrijeme bio u vojarni na Kovčanju, a Pervarski je sa svojim ljudima je uz pratnju naše policije, sprovađao konvoje od po desetak kamiona, koliko ih je na Kovčanjama još bilo, i slagao materijal u brod. Pervarski je je procijenio da će brod isploviti prije zore 15. prosinca.

Ta noć, kalendarski jedna od najduljih u godini, imala je toliko simbolike u sebi, tako da mi se činilo kao da je sve što se te noći dešavalo nije bilo realno, nego kao nekakav polusan, ili niz scena iz nekog dobrog ratnog filma. Bilo je izuzetno hladno, a nestvarnu kulisu stvarala je i gusta magla, što je u Lošinju vrlo rijetka pojava. U jednoličnom i dosadnom dolasku i odlasku vojnih kamiona od Kovčanja, do broda i natrag desilo se nekoliko događaja koji su po mom mišljenju ocrtali sav apsurd i besmisao tog rata.

1. Još Maria S nije niti došla na novu rivu, kad mi je netko poručio da me traži moja kćerka Maja, koja je tada bila u Zagrebu, gdje je pohađala gimnaziju. Ja sam se cijelo vrijeme rata po Lošinju vozio isključivo sa svojim malim mopedom Tomos-Automaticom, pa sam s njime odmah odjurio u svoj ured i nazvao ju. Kroz plač me pitala što se to događa u Lošinju. Nisam shvatio na što misli i kad sam je pitao o čemu se radi i zašto plače, rekla mi je da smo svi poludili, zašto tjeramo ljude koji su rođeni u Lošinju i koji nisu nikome ništa nažao učinili, da sada moraju sve ostaviti i otići u nepoznato. Podigao sam glas i rekao sam neka se smiri i neka kaže što ju muči jer nemam vremena da s njom razgovaram u zagonetkama. Tada mi je rekla da ju je nazvala njena prijateljica Svetislava (Sveti) Karadarević s kojom je prijateljica još od vrtića i oprostila se od nje jer noćas s mamom i tatom mora zauvjek otići u Crnu Goru. Plakala je i pitala Maju nebi li ja mogao pomoći da ostanu.

Karadarević je bio nizak, zdepast, okorjeli stariji vodnik mornaričke pješadije, Crnogorac, jedan od onih koji su sustavno naseljavani kao mladi podoficiri, te bili stimulirani da se žene s domaćim djevojkama. To im je zbog deficita mladih domaćih momaka, koji su kao pomorci tukli svjetska mora i oceane, bilo dosta jednostavno. Neki su se stvarno prilagodili otočkom načinu života, udomaćili se i nakon odsluženja ugovorenog roka u JNA, ostali u otočkom melting pottu, stvarajući novu generaciju otočana. Neki su napadno i provokativno veličali srpstvo i pravoslavstvo i stalno podrugljivo vrijeđali jezik, običaje i svjetonazor domaćeg življa. Treću, skupinu činili su uglavnom zbunjeni i neprilagođeni, slabo obrazovani vojni kadar, koji osim otrcanih fraza o bratstvu i jedinstvu naučenih iz vojne bukvice, a svojom glavom nije znao prokomentirati niti vremensku prognozu. To su bili najvjerniji i najrevniji promicatelji jugoslavenstva i kod svoje djece iz tih miješanih brakova, stvaratelji jugoslavenske nacije. Takav je bio i Karadarević, koji je s priličnom dozom ponosa znao govoriti da osim strojeve obuke i držanja discipline u kasarni ništa drugo ne zna raditi. Jednom kada smo predsjednik skupštine općine Mario Hofman i ja nakon blokade vojarni 15. rujna 1991. prilično naivno, otišli na razgovor s oficirima i vojnicima na Kovčanje, objašnjavajući im da im je svima najbolje da se ročnici raziđu svojim kućama, a oficiri da uredno predaju vojarnu, Karadarević je kazao da je on profesionalni vojnik i da on ne vidi kakav znak mu je na šapki dok je u službi. To je bila zgodna metafora da kaže da mu je svejedno u čijoj vojsci služi. Većina podoficira i oficira koji su zaista živjeli u Lošinju, izjasnili su se lojalnost Hrvatskoj državi i odlučili da ostanu ovdje, pa što bude – da bude. Zato me je iznenadilo da je Karadarević odlučio da ode. Sekretarici sam kazao da proba nazvati u stan, pretpostavivši da je možda doma, ili će barem žena i kćerka biti kod kuće. Javio se on. Pokušao sam ga uvjeriti da ako mu do sada nije pala vlas s glave, da mu neće pasti niti nadalje. Podsjetio sam ga na ono što je govorio na onom sastanku u rujnu, te da i sam vidi da je već desetak oficira s Kovčanja prešlo našu u vojsku, pa će tako moći i on kada dođe vrijeme za to. Nije se dao krstiti. Lupetao je o prijetnjama svojoj egzistenciji i egzistenciji svoje obitelji, da mu u obližnjoj pekari neće prodati kruha, o tome kako neće moći preživjeti i svakakve gluposti koje je zasigurno pokupio s radio Knina. Na to sam planuo, izdijelio mu sve glupane i idiote i na kraju mu rekao da mi se živo fućka za njega, ali me je moja kćer zamolila da upotrijebim svoje ovlasti i da ne dozvolim da u nepovrat izgubi svoju prijateljicu, te da sam ja učinio prema svojem djetetu što sam mogao, a sada neka on učini prema svojoj kćerci ono što smatra da je najbolje za njenu budućnost. Nastala je stanka, činilo mi se da je pukao i da se bori da ne zaplače. Prekinuo je vezu. Jedan kamiončić je te večeri ipak dovezao obitelj Karadarević sa svojim namještajem i stvarima na Mariu S.

2. Koji tjedan nakon blokade vojarni u rujnu, nazvala me neka žena, čini mi se iz okolice Ivanićgrada i plačnim glasom me molila kaj bi ja nekak zrihtal da njen Ivek nekak zijde iz vojske van. Objasnio sam joj da mnogi vojnici bježe iz vojarni u okruženju, da ih mi prihvaćamo, dajemo im civilnu odjeću, propusnice i ostale dokumente, pa i novac za put kući, ako ga nemaju. Vjerojatno će se i njen sin ubrzo pojaviti kod kuće. No vrijeme je prolazilo, a Ivek se očito nije pojavio kod kuće jer je mama barem jednom tjedno nazivala i molila da oslobodim njenog sina. Nudila je novac, tražila telefonski broj od njegovog zapovjednika, govorila da će ona doći po njega, samo da joj kažem gdje je i predlagala svakakve druge kombinacije koje se mogu roditi u glavi majke koja želi spasiti svoje dijete. Ja sam u međuvremenu saznao da je taj dečko još jedini Hrvat koji je ostao u vojarni, da su mu davali do znanja da slobodno može “pobjeći”, ali da se on boji, jer misli da će ga prilikom bijega ubiti, ili uhititi i strpati u zatvor. Kako se broj ročnika kod JNA s vremenom smanjio ispod operativnog minimuma, vojnike su premještali na razna zaduženja prema potrebi, a ne prema onome za što su bili obučeni. Tako se je Ivek našao kao mornar na jednoj od one dvije nesretne torpiljarke koje su stajale na Velopinu. Budući je već bilo određeno da će povlačenje JNA s Lošinja biti posljednje iz sjevernog Jadrana, nakon Rijeke i Pule, konačno sam toj majci kazao neka prestane nazivati. Njenom sinu se neće desiti ništa, ali će ga pustiti tek zadnji dan, kada bude vojska s Lošinja definitivno odlazila. Ja ću se osobno pobrinuti da mu se osigura povratak kući. Na kraju je opet ponovila da bi ona najrajše došla po njega.

Negdje oko osam sati navečer pozove me jedan od dečki iz pričuvnog sastava policije koji su, od nepozvanih posjetilaca, osiguravali prostor ukrcavanja na Mariu S. Mislim da je to bio Gari Capelli, današnji ministar turizma i pokazavši prstom u gustu maglu kaže mi:

- Dubi, traži te neka žena tamo, furešta je, ne da se maknuti; kaže da mora s tobom razgovarati.-

- Tko sad gnjavi, samo bi mi trebalo da je nekakva novinarka, mrmljao sam hodajući uz Garija prema mjestu od kud je on i došao.

Odjednom, kad smo već bili na koji metar od njih, u magli ugledam dvije siluete. Iako u magli sve izgleda mnogo veće, odmah se vidjelo da su oboje vrlo sitna rasta. Muškarac i žena. Oboje su imali duge zimske kapute; muškarac je držao obje ruke u džepovima, a žena s maramom na glavi je u jednoj ruci držala pleteni demižončić od tri, ili pet litara, a u drugoj ruci dvije najlon vrećice. Kad sam prišao vidio sam da iz jedne vrećice vire kokošje noge.

- Dobra večer, ja sam Balenović. Kolega mi kaže da me hitno trebate. O čemu se radi? –

- Mi smo roditelji od Ivana..., Smo vam donesli malo domače rakije, jednu puricu i malo orehnjače, za blagdane. Je naš mali zišel van? Ovi sad odlaziju.- pokazala je na kamione koji su upravo prilazili Mariji S.

- O, joj jeste naporni. Jesam li vam rekao da ne dolazite, a puricu i orehnjaču nosite natrag, ili dajte prognanicima!- odgovorio sam, pregrubo.

- Sad idem vidjeti što je s malim.-

Otišao sam do rampe broda i potražio Pervarskog, da vidim zna li on nešto o tom jedinom Hrvatu koji je još na torpiljarki; je li pušten, je li na Kovčanju, ili je još na brodu. Nisam baš polagao mnogo nade da će taj Pervarski uopće znati o čemu mu pričam. Odmah sam ga pronašao i počeo mu govoriti o tom dečku. Prekinuo me je i rekao:

- Znam, znam, gospodine predsedniče, čudan momak; sto puta je već mogao otići, ali sada je nemoguće da ode kući. Oni su isplovili i čekaju između Suska i Unija da mi prođemo, a potom će nas pratiti do Visa. Oni se više ne vraćaju u Lošinj.-

- A, u vražju mater! Pavlović mi je obećao da će sigurno biti pušten prije vaše evakuacije. Tu su njegovi roditelji. Izvolite, sada im lijepo vi objasnite o čemu se radi. Meni je već dosta svega! – nervozno sam mu odbrusio.

- Dobro. Gde su?

Došli smo do Ivekovih roditelja koji su ukipljeno stajali na istom mjestu, u istom položaju kao i prije. Pervarski je bio za glavi i pol viši od one ženice, mršav, u mornaričkom radnom kombinezonu s oficirskim epoletama, s plavom beretkom na glavi, u čizmama, neobrijan i s vidljivim podočnjacima. Lupio je petama, isprsio se, salutirao i povišenim tonom rekao ženici:

- Gospođo, dajem Vam časnu oficirsku riječ (izgovorio je to na ijekavici) da će do katoličkog Božića vaš sin biti kod kuće!- odsalutirao je, paradno se okrenuo i otišao.

Moram priznati da sam ostao šokiran, takvo nešto sam do tada, samo na filmu vidio.

Za devet dana, na Badnjak popodne mi se kući javi ženica i kroz plač govori da je pred sat vremena Ivek došao doma. Javio mi se je i Ivek i rekao da se ispričava “kaj je mama bila tak dosadna”; da je sve bilo u redu i da je odluka da ostane na brodu bila njegova, jer da je bilo bolje “da je tam s njimi on, nego nekaki četnik”. Ispričao je da mu je Pervarski dao vlastiti novac za put od Visa do Zagreba.

3. Oko 11 sati navečer, znatiželjnici su se uglavnom razišli, ritam ukrcavanja vojne opreme, vojnika s Tovara i Kovčanja, i obitelji podoficira iz grada se ustalio, no nama koji smo imali ikakve veze s ovom konačnom operacijom nije padalo na pamet da odemo na spavanje, pa čak niti malo prileći i ugrijati se u autu. Magla i ledena vlaga koja je prodirala u kosti stvarala je sablasnu atmosferu, dodatno pojačavajući napetost isčekivanja.

Ostavši par minuta sâm, krenuo sam po rivi prema pramcu broda, koji se visok kao četverokatnica, gubio u magli. Išao sam se na kraj rive popišati u more, iako sam to, što se tiče toga da me netko baš ne gleda, po ovakvoj magli mogao učiniti i par metara od ukrcajne rampe. Negdje oko polovice duljine broda, magla je bila nešto rjeđa, tako da sam u toj rupi od magle odjednom, na udaljenosti od kojih tridesetak metara ugledao čovjeka. Stajao je na obali, ogledavao se i preko ruba bankine pogledavao u more. Malo dalje je stajala neka Lada –Niva. Pričinilo mi se da u njoj sjede dva čovjeka. Odmah mi je bilo jasno da ne spadaju među naše ljude, a nisu niti od Pavlovića, ili Pervarskog, a niti od broda. Čovjek na obali je bio u nekakvom dugom kaputu, kao nekakvom vojnom šinjelu, ispod kojeg su virile tanke nogice. Izgledalo je kao da je ispod šinjela gol i bos. Odjednom mi je sinulo što tu ne štima! Isuse, pa on je obučen u ronilačko odijelo, preko kojega je navukao šinjel! Već sam mu bio na kojih desetak metara, kad se okrenuo prema meni i mogao sam mu raspoznati fizionomiju.

- Hej Darko! Što ti tu radiš!? -. Bio je to momak od kojih dvadesetpet godina, sin jednog mog dugogodišnjeg prijatelja koji ima vikendicu na Lošinju, a kojega sam svojevremeno podučavao ronjenju. Znao sam da je pripadao jednoj našoj diverzantskoj jedinici, kojoj bih zasigurno pripadao i ja da nisam bio na funkciji zapovjednika Kriznog štaba. Tu jedinicu su vodili nekolicina mojih najboljih ronilačkih prijatelja.

- Bok Dubi. Kaj ti šef ni rekao da bumo došli srediti ove. U Šibeniku su nam izmakli za dlaku! – pokretom glave pokazao je na brod.

- Čovječe, jeste li vi ludi! Što ti pada na pamet! Zar si ti stvarno došao postaviti eksploziv pod ovaj brod!? Pa, stvarno ste popizdili! Ne mogu vjerovati da je to on naredio. Imaš li kakvu komunikaciju s njime.

- Ne, nemamo; riknula nam je baterija na radiostanici.-

- Gle; jesu li ona Lada i oni dečki u njoj tvoji? Jesu, jel’da. Skini odijelo i ne zaustavljajte se do Porozine. Pozdravi šefa kad ga vidiš.

Počeo je još nešto govoriti da on ima zadatak kojeg mora izvršiti, da će takva akcija biti pun pogodak za moral i promidžbu i još nekakve takve gluposti.

- Čuj Darko, ja razumijem da vi koji ste na prvoj crti, a često i iza neprijateljskih linija, imate sasvim drugačiji način razmišljanja i drugačije postavljate stvari nego mi ovdje, ali sad me lijepo poslušaj,skupi dečke i otiđite s otoka. Biti će bolje za sve nas. Ako me ne poslušaš, pozvati ću policiju da vas uhite. Briši!-

Trebalo je nekoliko godina žučnih diskusija dok su dečki iz diverzantske jedinice, a naročito šef, prihvatili to da im je ideja o potapanju Marie S, nije bila baš briljantna i da mi mogu biti zahvalni što sam ih spriječio u tome.

4. Oko pola noći sam otišao do Kovčanja. Htio sam vidjeti koliko još treba vremena da dovrše s evakuacijom. U karauli na ulazu više nije bilo nikoga, a iako je ovdje magla bila mnogo slabija i sve je bilo osvijetljeno, nigdje više nikoga nisam vidio. Otišao sam u komandnu zgradu i u tmurnom smb hodniku zatekao majora Simića. On je onog dana kad je iz Pule došao Pavlović, pred njime, meni kazao da priznaje i poštuje Hrvatsku državu i da poslije rata želi ostati živjeti na Lošinju, ako to ikako bude bilo moguće, ali da želi do kraja ostati s Pavlovićem, da mu pomogne na očuvanju mira na otoku. Pozdravio sam ga i pitao gdje je Pavlović. Nisam se dobro sjećao gdje je njegova kancelarija. Pozvao me je da pođem za njim.

- Onda Simke, odlaziš li, ili ostaješ? – zapitao sam ga u hodu,

- Ostajem gospodine predsjedniče, pa što bude. – odgovorio je. Simić se je već idući mjesec nakon odlaska JNA ukrcao kao mornar na jedan ribarski brodić, a mislim da još i danas ribari.

Pavlović je sjedio za pisaćim stolom punim nekakvih papira. Očito je odabirao što će ponijeti sa sobom, jer je hrpa registratora već ležala na podu.

- Dobra večer gospodine Balenoviću, što Vas nosi ovamo u ovo nevrijeme. Sjednite! –Simiću je rukom dao znak da ode.

- Nevrijeme, ili možda dobro vrijeme. Kako za koga. – odgovorio sam.

- Pravo kažete! Vjerujem da Vama dolazi dobro vrijeme, ali meni je sigurno nevrijeme!

Jeste li za jedan whisky? Čuvao sam ga za posebnu prigodu. –

Bilo mi je na jeziku da mu zlobno primijetim, da ga je vjerojatno čuvao za drugačiju posebnu prigodu nego povlačenje njegove vojske, ali suzdržao sam se.

Nakon što sam kazao zašto sam došao, požalio se da sve ide puno sporije nego što se je računalo. Ima malo ljudi, premoreni su, nezainteresirani, a i nedisciplinirani. Ja sam mu odgovorio da s obzirom na okolnosti, sve još i odlično ide. Nije važno kada će biti gotovo, samo da na kraju nekome ne popuste živci i da ne dođe do nekog ozbiljnijeg incidenta. Nastavili smo razgovarati o svemu i svačemu. Ne sjećam se više o čemu, ali znam da je tema rata došla na red, tek vrlo kasno.

Iznenada je kazao:

- Predsjedniče, možete li mi učiniti jednu uslugu?

- Ako mogu, zašto ne. –

- Dozvoljavate li da sobom odnesem ovaj pisaći stol i stolicu. Ne znam točno kuda idemo, ali znam da ćemo biti smješteni u nekakvim šatorima, pa da barem imam na čemu raditi. Kancelarijski namještaj nije obuhvaćen u popisu naoružanja i opreme s kojom se prema važećim konvencijama, vojska povlači, pa je red da pitam. -

Ostao sam zatečen. Skoro sam se počeo smijati. U našim medijima se stalno govorilo o devastacijama prostorija i uništavanju opreme od strane jugovojske prilikom povlačenja iz svojih objekata u Hrvatskoj, a on mene pita smije li uzeti bezvezni pisaći stol od iverice i nekakav stolac. Istini za volju, poslije se govorilo kako je i u Lošinju prilikom preuzimanja objekata, zatečeno sve devastirano, no to nije bilo točno.

Naravno da sam mu to odobrio, a onda je rekao još i otprilike ovo:

- Ne znam kud idem. Skoro četiri mjeseca nemam kontakta s obitelji. Ne znam što će biti samnom, ali samo znam da na moju glavu kokarda neće stati. Iz Šumadijskog sam sela krenuo u školu i završio na moru, zavolio ga i rado bih ostao ovdje, ali se isto tako mogu vratiti i na selo i s volovima orati njivu, kao što ju je i moj otac orao.-

Bocu whiskyja smo ispili do kraja, ali nisam osjetio apsolutno nikakvo djelovanje, a i Pavlović je bio sasvim trijezan.

U neko doba je došao Simić i kazao da počinje ukrcavanje zadnje ture, što znači da će za nekih pola sata brod moći krenuti.

Ustao sam i uz pozdrav da se vidimo prilikom njihovog isplovljenja otišao do broda. Prošlo je ipak još skoro cijeli sat, dok se kao posljednji pred rampom Marije S nisam pozdravio s Pervarskim i Pavlovićem. Njegove posljednje riječi koje sam čuo, bile su te da se je izderao na nekog svojeg vojnika da smota zastavu. Naime prema dogovoru s promatračima EZ-a, bilo je rečeno da nikakve zastave, pjesme, ili nešto slično obije strane neće isticati sve do izlaska broda iz Lošinjske luke, a neki momak je na brodu mahao s jugoslavenskom zastavom.

Točno u 10 sati 15. prosinca, ušli smo u vojarnu na Kovčanjama.

© 2016 Caffe Bar Triton