KAKO JE NASTAO TRITON | How it all started

December 9, 2016

 

Ovo je isječak o nastanku Tritona iz memoara (u nastajanju) Dubravka Balenovića

 

 

...Nakon odluke da se ronjenjem više neću baviti profesionalno, odučio sam da se vratim u ugostiteljstvo, ali nešto jednostavnije s manje personala, s manje brige oko nabave mesa, ribe povrća sira i svega drugoga što je bio najveći problem dok sam vodio malu, ali vrlo simpatičnu pečenjaru „Borik“ na žaliću.

 

Iskusniji ugostitelji su me bijelo gledali kad bih počeo pričati o tipu ugostiteljskog objekta kakvog bih želio otvoriti.

 

A to je bilo ono što je danas najrasprostranjeniji oblik ugostiteljske djelatnosti: kafić!

 

U to doba (1973 godine) taj pojam uopće još nije postojao. Manji ugostiteljski objekti sličnog tipa nazivali su se „bifeji“ ili „bufeti“, a usluživanje kave je bilo samo usputno. Točili su se gemišti, rakijice, vinjačići, pelinkovci, čak i piva se pila relativno malo. Mašinu za espresso kavu koja je proizvodila nekakvu kiselu splačinu, u Lošinju je imala samo Đinova „Udica“, i hotel Bellevue. Pojmovi kao, cappucino, machiato, ristretto, coretto, ili alungato su bili potpuna nepoznanica. Istini za volju, i ja sam bio vrlo tanak u poznavanju pripremanja kave, ali sam vođen primjerima talijanskih barova kojih je, na primjer Trst, bio prepun, vjerovao da ću uspjeti.

 

Neću opisivati dvogodišnje peripetije oko dobivanja dozvole za rad, za sitnu konobicu od 16 m2 u kojoj je još od doba dok je Lošinj bio pod Italijom, bio frizerski salon kojeg je vodila gospođa Erna Eisenbichler, a zadnjih nekoliko godina gospođa Borić. Peripetije su završile tek tada kad sam jednog dana poludio i Antu Zupčića, tadašnjeg pročelnika odjela za malu privredu (to se je tada tako nekako zvalo) u njegovoj kancelariji na drugom katu današnje gradske uprave, primio za revere kaputa, digao ga od poda i nagnuo nad otvoreni prozor i zaurlao da ću ga baciti kroz prozor ako mi sada odmah ne potpiše sve potrebne dokumente za početak rada. U današnje doba nešto takovo bi završilo na naslovnicama, kaznenom prijavom i traženjem odštete za pretrpljeni strah, no tada je moj Ante, koprcajući se i grcajući stisnutog grla, samo procvilio; „dobro, dobro, nemoj se odmah ljutiti!“

 

Kad sam konačno dobio dozvolu, svi su mi i dalje govorili da sam lud, jer u tih 16m2 neću moći smjestiti niti potrebne sanitarije, a kamo li pristojan lokal.

 

I opet sam napravio, za naše lošinjanske pojmove, nešto „revolucionarno“: dao sam da tu moju škatulju projektiraju arhitekti Bregovac i Smokvina, tadašnji najugledniji projektanti hotela i drugih turističko ugostiteljskih objekata. Ideja da se napravi ovakav mini lokal ih je toliko zaintrigirala da su mi cijeli projekt napravili besplatno.

 

Šank i svu opremu je trebalo, naravno, raditi po mjeri. Savjetovano mi je da je najbolja firma za to jedna radiona iz Vrhnike kod Ljubljane. Dogovorio sam posao i krenuo u Trst ugovoriti isporuku potrebne opreme. Preporučena mi je firma „Foral“ koju je lako naći i ima kvalitetnu robu. Parkiram se ispred Forala, stidljivo uđem unutra, jer u stvari niti točno ne znam što mi je sve neophodno, koje su kvalitetne marke itd. Usred dućana koji sav blješti od inoxa, stoji moj prijatelj, podvodni ribolovac i takmac na natjecanjima, Pino Leuzzi iz Trsta. Znam da je geodeta po struci, pa ga odmah nakon što smo se srdačno pozdravili zapitam što on traži i trgovini ugostiteljske opreme. On se nasmije i odgovori:

- Pa to je moj dućan, a što tebe nosi ovamo? Ovdje se prodaje ugostiteljska, a ne ronilačka oprema.-

Naravno da sam dobio najbolju opremu, po najboljim cijenama i pregršt dragocjenih savjeta o tome kako treba koristiti i održavati, prvenstveno mašinu za espresso, pa ne manje važnan, mlinac za kavu, depurator za vodu i sve ostalo što će jamčiti visoku i stabilnu kvalitetu kave, kao temeljnog proizvoda.

 

Kad je izgledalo da su sve poteškoće premoštene, gazda stolarije koja je radila šank, na povratku s Lošinja, gdje je bio na montaži jednostavnijeg šanka u buffetu Fontana, kojega je tada otvarao Berti Mance, bivši krojač u Odgojnom zavodu, poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Opet problemi: moj šank je bio na pola gotov a u njegovoj radioni rasulo. Prošlo je preko pola godine dok se firma oporavila i dok je moj šank, s puno improvizacija i puno lošije izvedbe nego što je trebao biti, konačno bio gotov.

Sredinom svibnja počelo je unutarnje uređenje i montaža uređaja. Zidariju je radio tada mladi zidarski majstor Renco Vidulić (da; upravo Renco, gazda picerije „Draga“), montažu šanka i kafe aparata obavio je Ivica Matošević i njegov mladi pomoćnik Dinko Kučić, rashladne uređaje montirao je Silvio Vidović.

 

Trebalo je još i odabrati ime. Razne ideje su mi se motale po glavi: budući da je lokal bio minijaturan, mislio sam mu nadjenuti ime „Forpik“ (engleski: forpeak) što označava maleni prostor na samom pramcu broda koji služi kao sprema ili balastni tank. Kao parodiju na tu minijaturnost mislio sam ga nazvati Atlantik. Bilo je još nekih ideja, no na kraju je prevladala ideja da ime bude „Triton“, sin Posejdona, boga morskih dubina, što je trebalo simbolizirati to da je Posejdon moj otac, poznati podvodni ribolovac, osnivač novogodišnjih natjecanja u Lošinju itd, a ja sam njegov sin; Triton. Ali moja zamisao mitološke alegorije u imenu kafića, nije uopće bila shvaćena kao takva, nego je pronađeno puno jednostavnije značenje imena Balenovićeve oštarije: to su „tri tone“: jedna tona je stari Zvonko, druga tona je brat Vlado, a treća tona sam ja!

 

I tako je negdje početkom srpnja 1976. konačno Triton otvoren.

 

 

Share on Facebook
Share on Twitter
Please reload

© 2016 Caffe Bar Triton